Lustracija i nedostatak iste

Lustracija, lat. lustratio je u riječnik starih Rimljana ušla iz grčkog jezika, a među ljubiteljima mudrosti predstavljala je moralno očišćenje duše, duha. Kao pojam u starorimskoj religiji označava obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savijesti i pomirenje. Starorimska lustracija provođena je nakon događaja kao što su krvoprolića, babinja, dodiri s pokojnikom i slično. Lustrirane su bivale osobe, životinje i stvari u određenim prilikama, osobito prije nego što će ući ili biti unesene u koje posvećeno mjesto. Dakle, "čišćenje od grijeha".
Lustracija (lat. lustratio – rasvjetljivanje) u današnje vrijeme je provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima (članovi nacionalsocijalisticke i komunističkih partija te službenici i doušnici njihovih tajnih službi). Provodi se u nekim državama Europe počevši od pada realsocijalističkih režima kao dio opće dekomunizacije društva, a ranije je provedena i pri denacifikaciji poratne Njemačke.

Lustraciju su nakon pada željezne zavjese od svih bivših socijalističkih zemalja najdosljednije provele Poljska, koja je potom doživjela i najveći rast gospodarstva i svog geopolitičkog utjecaja te Njemačka u svom istočnom dijelu.

PRIMJENA LUSTRACIJE U DANAŠNJICI

Negdašnja komunistička nomenklatura etablirala se od gospodarstva preko medija do politike uspješnije u Hrvatskoj nego u bilo kojoj drugoj europskoj postkomunističkoj zemlji, izuzevši Bjelorusiju. U Hrvatskoj još nije donesen pravni okvir ili zakon o lustraciji. Svrha bi bila sprečavanje bivših nositelja visokih dužnosti u komunističkoj partiji, te UDBI ili KOS-u da i danas budu nositelji vlasti, imaju visoka politička mjesta u državi ili rade kao urednici ili novinari, primjerice u žutom tisku.

U drugim zemljama bivšeg istočnoga bloka, kao što su Češka, Slovačka, Istočna Njemačka, Poljska, Mađarska, Bugarska, Makedonija i Albanija, ovaj pojam opisuje provjeru državnih službenika i drugih osoba javnog života na temelju bivših tajnih arhiva na moguću suradnju s komunističkim tajnim službama i sigurnosti.

U Poljskoj vrlo brzo nakon pada komunizma 1989. godine pristupa se respravi o lustraciji. Lustracijom se bavio Ured pučkog pravobranitelja. 2007. je na snagu stupio novi zakon o lustraciji kojim je moć lustriranja dobio Institut nacionalnog sjećanja umjesto pučkog pravobranitelja. Lustracija u Poljskoj se odnosi na politiku ograničavanja prema bivšim komunistima u sudjelovanju državne politike ili u državnoj službi. Prvi zakon o lustraciji usvojen od strane poljskog parlamenta već 1992., ali je proglašen neustavnim od strane Ustavnog suda Republike Poljske. Novi zakon o lustraciji donesen 1996. godine. Suradnicima komunističke tajne policije (od 1944.-1990.) takoder je zabranjeno sudjelovanje u javnom životu.

Njemačka je provela jedan od najtransparentnijih procesa lustracije, a pod pritiskom disidenata iz bivše DDR prva je od svih država građanima otvorila tajne arhive. Lustracija je provedena u skladu s općim normama definiranim u Sporazumu o ujedinjenju. Održan je velik broj javnih suđenja i osobe koje su nekad radile u tajnoj službi bivše DDR (Stasi) morale su napustiti svoje položaje. Osim zaposlenika na državnoj i saveznoj razini, lustrirani su čak i "obični“ zaposlenici na nižim razinama; njih se u pravilu osuđivalo na dvije godine zatvora nakon čega su bili automatski amnestirani. Posebno rigorozne provjere provedene su u sektorima javnih službi gdje se tražila visoka etičnost i moralna ispravnost (sveučilišta, škole, sudovi) pa je, primjerice, samo u pokrajini Saksoniji oko 1000 profesora ostalo bez posla.

Lustracijski zakon ima i Srbija. Češka je objavila i popis od gotovo tisuću bivših špijuna komunističkog režima. Makedonski lustratori provjeravaju i tajkune koji su se obogatili u privatizaciji devedesetih. Nastoji se utvrditi jesu li došli do kapitala poduzetništvom ili zahvaljujući tome što su kao suradnici službe bili dio strukture.

„Ako se za nekoga utvrdi da je surađivao i da se okoristio tom suradnjom, oduzet će mu se javne funkcije. U prvom redu se radi o načinu da se takve ljude javno moralno prokaže kao osobu koja nije dostojna djelovanja u javnosti.“ Lustracija je uglavno moralna i vrijednosna osuda.

Takvim osobama se ne brani raditi bilo koje poslove, samo da ne mogu više obnašati nijednu javnu dužnost.
U ostalim zemljama bivšeg socijalističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno je dano do znanja da se sklone iz javnog života. Češka je to napravila već 1991., a zakoni o lustraciji doneseni su i u Srbiji i Albaniji. Srbijanski zakon o lustraciji, za razliku od drugih sličnih zakona, lustracijom obuhvaća osobe koje su prilikom javnoga djelovanja kršile ljudska prava bez obzira na stranačku pripadnost. Srbijanskom lustracijom nije tako zahvaćena većina pripadnika Saveza komunista, ali s druge strane jest i dio desničara (npr. radikala) koji su svojim djelovanjem, prema javnom stajalištu Srbije, kršili ljudska prava. U Makedoniji je tijekom 2009. godine službeno počela lustracija i na prvom udaru provjerava se prošlost djelovanja političara.

Lustracija u Hrvatskoj

Lustracija u Hrvatskoj je pojam o kojem ne postoji zakonska odredba. Hrvatska stranka prava je zakon o lustraciji predložila 1998. i 1999., oba puta je odbijen većinom glasova i to većinom vođenom HDZ-om..

Prijedlog zakona odnosio se na sprečavanje nositelja nekadašnjih visokih dužnosti u komunističkoj partiji, tajnim policijama, obavještajnoj službi UDBA da i danas budu nositelji vlasti i imaju visoka politička mjesta u RH. Taj dio prijedloga bio je sporan s obzirom na to da je moguće da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi, a zbog raširene slične prakse u zemljama Europe osudilo ga je i Vijeće Europe u svojoj rezoluciji 1096 kojom lustraciju dopušta samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.

Lustracija bi se odnosila na predsjednika, premijera, članove Vlade, članove Sabora, zaposlenike tajnih službi, članovi odbora u državnim tvrtkama, sudstvo, urednika i novinara i drugih.
Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, bili su sinonim za masovne povrede ljudskih prava. Zatiranja ljudskih prava razlikovale su se tek neznatno od zemlje do zemlje, od jednog povijesnog razdoblja do drugog. Uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma. Takvi režimi su na vlasti u još nekoliko zemalja svijeta, a proces ozdravljenja od istih, lustracija, proces je preobražaja država nastalih raspadom komunističkih totalitarnih sustava i cjelokupnog društva iz komunistčke totalitarne u demokratsku političku misao.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine. Usprkos tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao neuslišana želja, a traženje uzora u "Europi" u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih sustava protkanih bivšim komunističkim kadrovnicima i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Provedba lustracije u Hrvatskoj je nužnost i u budućnosti neizbježan proces koji mnogima nije mio. No, suočavanje sa istinom, ma koliko to teško bilo njihova je, i naša zajednička stvarnost, jer dosadašnje ne provođenje lustracije u Hrvatskoj tj. ne uklanjanje iz političkog života dužnosnika komunističkog režima i pripadnika komunističkih tajnih službi, kao glavnih provoditelja zločina komunističkog totalitarnog sustava za posljedicu ima poprilično ne razvijenu svijest hrvatske javnosti, o stvarnom karakteru totalitarnih komunističkih režima i zločinima počinjenima od njihove strane. A da za lustraciju nikad nije kasno iščitava se iz njene prvotne svrhe, a ta je da se grijesi prošlosti nikad u budućnosti više ne ponove.
Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije i novih partijskih lica. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje komunističkih kadrova kroz različite stranke.

„Ne provedena lustracija je temeljna kočnica ozdravljenja i sazrijevanja hrvatskoga društva, jer bez pranja nema higijene, a bez higijene nema zdravlja."

Izvor.wiki